Dr.Luka Maršić o posjetu San Patrignanu

Dr. Luka Maršić (KBC Sestre milosrdnice) o San Patrignanu

OVISNIK JE UVIJEK TAMO GDJE NE TREBA BITI- OSIM AKO NIJE U KOMUNI( SAN PATRIGNANO)

Travanj je, mjesec koji otvara veselje i zelenilo života, početak raskoši i slobode u samim stvarima kreće u njegovu okrilju. Tako smo mi iz Zagreba laganom vožnjom krenuli prema Splitu, prema  ekipi manje-više Ovisnologa koja nas je dolje čekala kako bi skupa pod upravljanjem Siniše, preko noćne tišine modrim brazdama mora  dobacili se  na drugu stranu Jadrana . Cilj našeg studijskoga putovanja  je predivno mjesto u svakom smislu, a  zove se  San Patrignano .

San Patrignano je zanimljivo mjesto. Leži negdje u ravnini s našim Splitom, malo je odmaknut od mora kao Klis ili Dugopolje, i nasađen je na brjegove koje su malo pitomiji od naših predivnih sivih kamenih brda. Na jednim od tih pitomih brijega smjestila se i sama terapijska  zajednica ili kako je svijet običajno zove „komuna“ u kojoj svoje vrijeme oporavka izvršavaju  ovisnici iz cijeloga svijeta, pa tako i iz naše domovine Hrvatske.

 Cijela zajednica je smještena na nalik  malo manjem   selu  u Istri koje je uređeno i složeno kao  mjesto iz računalne simulacije u kojoj je sve posloženo na visokoj arhitektonskoj  funkcionalnoj i estetskoj razini. Svi mi koji smo tu bili prvi put ima li smo dojam da smo u nekom Resortu s pet zvjezdica. Sam okoliš koji je kultiviran i postavljen tako da stvarno poželiš tu ostati i raditi,  a cijeli urbani   prostor je zaokružen kao nedjeljiva cjelina prostora i duha onih koji traže u tišini i miru svoje izgubljene  niti života . Imao sam osjećaj da sam došao u  srednjovjekovni bajkoviti idealni grad, s modernističkom tehnologijom zakovan u tihi i dostojanstveni rad,   u kojem se živi s vlastitim unutarnjim  borbama, producirajući vanjsku ljepotu u svakoj zgradi , u svakoj proizvedenoj stvari koja se tamo rađa i donosi im  mir i blagostanje. Taj grad, idealni grad  i takav prostor je opisao u jednoj knjizi , „La citta fellice ( Sretan grad)“,   naš veliki filozof rođen na Cresu, Fran Petrić, umro u Rimu, negdje prije 450 godina. Njegov idealni grad  nosio sam  u svojoj glavi  godinama kao sliku i matricu mjesta za postojati i biti svoj,  autentičan, i onda mi ga Siniša otvori ispred očiju kao u nekom filmu. Ja osobno cijeli svoj radni vijek sam proveo u radu s ovisnicima(28 g.), i  puno sam toga vidio i dobra i loša, involviran sam u sve segmente ovisničkoga liječenja ili oporavka, bio sam i pomagao sam svojim iskustvom i nekim poniznim znanjem mnoge terapijske zajednice u domovini , koje su u zadnjih dvadesetak godina temelj oporavka ovisnika.

 Ovo što sam vidio i osjetio za vrijeme boravka u San Patrignanu, moram priznati nisam nigdje  doživio, ne u smislu gdje je bolje ili gore, tko je uspješniji, i čiji je program oporavka bolji, konstantniji. A nisam doživio to  da klijenti komune koje smo obišli, a obišli smo sve strukture rada i procesa od samoga rada klijenata, do razgovara s njima i s terapeutima,  svi odreda su postavljeni u zbiljsko mišljenje, mišljenje koje bliže drugima mislima nego mislilac tom svijetu iz kojeg je potekao. Taj svijet iz kojeg je potekao i stvorio ga kao ovisnika, i na koncu doveo ga do eksteritorijalnosti , daleko od svoga doma da bi bili blisko sa svojim mislima u in actu i iskorijenjeni iz žuđene svakidašnjosti koja je od njih napravila roba, i izgradila im (nam)  ropsku svijest. Jer svaki ovisnik je oslobođen od misli i logike napora, i uvijek je tamo gdje ne treba biti. Svi koje sam vidio u San Patrignanu uz sve nedoumice, koje nose u sebi kao i svaki čovjek, znaju da upravo tamo trebaju biti.

Jer identitet ovisnika potvrđuje njegovo ne mišljenje, odnosno ovisnik ne može imati ili biti pri svom identitetu jer nužnost postojanja identiteta uvjetuju mišljenje kao integralni dio osobnosti. Ovisnik jest biće, ali u procesu dezintegriteta, njegov je stari identitet nestao sa scene, novi se ne može izgraditi jer je u negativnom predznaku svoje realizacije. Da bi uspio treba nanovo graditi svoje mišljenje kao jedine prednosti i odlike čovjeka u odnosu na ovozemaljsko, za razliku od životinje koja kad bi uletjela u ovisnost odlazi do kraja svojih snaga na put bez povratka, samo zato što nema pojmovno mišljenje i ne može graditi novi stav ili identitet u odnosu na sredstvo kojem je bila izložena. Sve ovo navedeno gore smo vidjeli u San Patrignanu, tu nevidljivu ljepotu misli iznutra koje  se izgradile ljepoti okoliša i prostora u kojem privremeno obitavaju, kako bi nosili tu matricu života u svijet koji ih je lansirao u ovisnosti.

Čovjek, za razliku od životinje ili neke druge stvari, je i dalje otvoren za uvrštavanje u smisao, on je otvoren i tražeći odgovor za svoje stanje posrnulosti i gubitka identiteta, pokušavajući napraviti iskorak prema sebi i vratiti se gdje je on već bio. Takav iskorak iz vlastitog bezdana za koji se treba izboriti svaka živuća (misleća) osoba bez obzira je li ona ovisnik (njemu je to nužnost) ili ne – ovisnik, pripada ljudskoj ekscentričnosti, a nazivamo ga smislom.

Zato ovim putem u ime zagrebačke ekipe, splitske ekipe, i u ime svih ovisnika koje susrećemo u svojem radu , zahvaljujem od srca i s puno istinskih životnih osjećaja koji su nas  oplemenili  ovim kratkim bivanjem u San Patrinanu,  prije svega Siniši kao glavnom organizatoru, energiji i motoru naše male ekipe, cijeloj terapijskoj zajednici San Patrignano, a posebice našim hrvatskim članovima zajednice koji su nas proveli kroz unutrašnji i vanjski dio  zajednice. Oni su pokazatelj osobnoga truda u sustava za oporavkom u kojem i naš profesionalni rad dobiva smisao i  životnu iskru za još upornijim  radom  s osobama  koji su daleko od kuće, kuće bitka.       

Luka Maršić